Open/close
prica-iz-iraka

18. lipnja, 2018.

Novosti

Priča iz Iraka

Razgovor vodila: Željana Buntić-Pejaković

Safi, dobra večer, i dobrodošao. Možeš li nam ukratko reći odakle dolaziš? 

Dolazim iz Iraka. Imam 32 godine, ali izgledam kao da mi je 25. Radim kao računalni inženjer. Većinu života proveo sam u Iraku, a u Nizozemskoj živim posljednje dvije godine. 

Dakle, u Nizozemsku si stigao nedavno. Bi li nam rekao ponešto o životnim uvjetima u Iraku zbog kojih si odlučio odseliti? 

Da. Doselio sam 2015. godine, u valu izbjeglica koji su preko balkanskih država stizali u Europu. U mom rodnom gradu narod se bori među sobom, i vrlo je opasno, poput ratne zone. Bombe, automobilske bombe... Ondje je jako opasno. Za neke opasnije i od rata. To je jedan od razloga za moj bijeg iz rodne države u Nizozemsku. 

Je li to bila teška odluka? 

Bilo je vrlo teško. Morao sam napustiti svoju obitelj, posao, sve. U mojim godinama... Imao sam 30 godina kada sam otišao. Morao sam početi iznova, izgraditi nov život od nule. Bilo je jako teško. Tko je od tvoje obitelji ostao u Iraku? Jesu li oni danas dobro? Dvojica braće, sestra, majka, nećaci... Ne znam ništa o njima jer nismo u kontaktu. Čuo sam da mi je mama umrla. Potreslo me to. Bilo je to vrlo teško razdoblje. Hvala Bogu, stekao sam novu obitelj u Nizozemskoj, koja me podržavala, i plakala sa mnom. Prijatelji su me bodrili. Bog oduzima, ali i pruža nešto zauzvrat. 

Možeš li nam malo ispričati o svom dolasku u Nizozemsku? Kako je započelo tvoje putovanje? 

Započelo je letom iz Iraka u Tursku, točnije Istanbul. Iz Istanbula smo krenuli na jug Turske, u grad Marmaris. Ondje... Ja nisam baš... Ja sam plašljiv dečko. Nisam mogao tek tako prići krijumčaru i reći mu da želim otići u Europu. Moj je prijatelj to učinio za mene jer me bilo strah. 

Krijumčarenje je bilo jedina opcija? 

Naravno. Nema drugih opcija. Čuo sam od prijatelja da na granici s Bugarskom policija ubija izbjeglice. Puštaju pse koji su agresivni i jedu ljude žive. Moj prijatelj mi je rekao da ne brinem, te da će on popričati s krijumčarem. Vjerovao sam mu. Dogovorio se s krijumčarem. Četiri dana kasnije trebali smo prijeći u Grčku. Pomislio sam ''hvala Bogu, to će biti lako putovanje, a krijumčar djeluje kao dobar čovjek''. Nakon četiri dana krijumčar nas je nazvao. Mi smo bili u grupi, i nismo smjeli izlaziti van. Turska policija mogla bi biti problem. Krijumčar nas je stavio u vrlo malen taksi. Nas je bilo sedmoro, i bilo je jako tijesno. Vozili smo se dva sata. Ja nisam glup. Znao sam da smo napustili Marmaris, ali ne i kuda idemo. Vozili smo se dugo planinama i dolinama. Završili smo usred ničeg, pred planinom, nalik planinama u Hrvatskoj. Bilo je mračno, oko ponoć ili jedan u noći. Nismo smjeli koristiti mobilne uređaje jer nas je svjetlo moglo odati. Turski vozač taksija rekao nam je da se popnemo na planinu. Nije to bila mala planina, već opasna i okomita. Penjali smo se bez užeta i bilo kakve sigurnosne opreme. 

Noću? 

Da. Sa mnom su bila i djeca, stari ljudi, žene. U takvim situacijama želiš misliti na sebe, i kako što prije doći do vrha, ali zbog svoje ljudskosti misliš i na druge ljude. Oko sebe vidio sam uplakanu djecu. Žena sa šestero djece jedno je držala u naručju, a jedno držala za ruku. Bila su to mala djeca. Najstariji sin brinuo se za jednu od djevojčica. Dvije djevojčice bile su jako male, i plakale su. Ja sam bio iznad njih kad sam ih uočio i ponudio ženi pomoć. Zamolila me da joj pomognem. Rekao sam i drugima da joj moramo pomoći. Neki su samo htjeli ići dalje, i ne osuđujem ih. Ja nisam. Jedan od njih izrazio je strah od policije, ali uvjerio sam ga da ću biti brz. Spustili smo se po djevojčice, i popeli se do vrha, gdje je nastao novi problem. S vrha smo se morali spustiti opasnim putem, preko kamenja do mora. Tko padne, poginut će. Uvjereni da možemo, uspjeli smo. Stigli smo do takozvanog okupljališta, prepunog ljudi. Brodovima su odlazile skupine od 60 do 80 ljudi. Ljudi na okupljalištu pričali su mi kako tu čekaju više od četiri dana. Na otvorenom. Zamisli se u vruće ljeto, bez vode i hrane, na plaži bez kreme za sunčanje. Ljudi su izgarali na suncu, ne mogavši se skriti pod stijenama. Nije uvijek bilo dovoljno hlada. Ružne su to uspomene, ali nažalost istinite. Proveo sam taj dan razgovarajući s ljudima, žedan jer sam izgubio svoje zalihe pri usponu. Cijeli dan bili smo bez vode. Pokušao sam piti morsku vodu, ali upozorili su me da to nije zdravo. Te noći došao je krijumčar. Ljudi su bili sretni, za njih je on bio junak. Svi smo htjeli ući u brod, a krijumčar je u nas uperio pištolj. Rekao nam je da priđemo kad nam prozove ime. Prestrašili smo se, i zaustavili. Počeo je prozivati i svi su se ukrcali. Krenuli smo prema Grčkoj. No, kad smo isplovili, primijetio sam da krijumčar priča drugi jezik, ruski. 

Nije bio Turčin? 

Ne. Pričao je dijalektom koji mi nije poznat, ali sigurno je bio iz Rusije, Bugarske ili Rumunjske. Pričao je na mobitel kada je brod turske policije krenuo prema nama. Nastavio je razgovarati, a policija se samo okrenula. 

Očito je policija bila uključena. 

Da. Znate, ja sam krijumčaru platio dvije tisuće eura. A na brodu je bilo 60 ljudi... 

I svi su platili dvije tisuće eura? 

Da. I milijuni drugih koji su prebjegli u Europu platili su jednako. Naravno da je policija sudjelovala, zbog novca. Dok smo putovali brodom, krijumčar nam je rekao da ne brinemo, da ćemo biti slobodni i sretni. Ljudi su mu naivno vjerovali, i nazivali ga junakom. Uto se pojavio drugi brod. Osvijetlili su nas, i vidio sam njemačku zastavu. Tražili su od krijumčara da se zaustavi. Stao je, nakon čega mu je rečeno da ugasi motor i ključ baci u more. Krijumčar je odgovorio nešto na ruskom, upalio motor i odjurio. Koliko ste dugo bili na moru prije nego su vas zaustavili? Nedugo nakon polaska? Da. Bilo je vrlo tiho, osjećao sam se mirno i pokušao sam zaspati prvi put u dva dana. Krijumčar nas je tješio, i mislio sam da mogu spavati. Svjetla drugog broda su me probudila. Nakon krijumčarevog bijega, brod je krenuo za nama. Krijumčar se nije zaustavljao dok nisu zapucali. Tada se zaustavio. Bacio je svoj mobitel i ključ u more, i sjeo među nas. Brod nas je ponovno osvijetlio, tako da su mogli vidjeti brod prepun ljudi. Tražili su krijumčara, koji se isticao kao jedini čovjek svijetle kose. Mi ostali bili smo izgoreni i prljavi, a on je jedini izgledao čisto. Znali su tko je krijumčar, ali nisu mu mogli ništa. Bili smo na teritoriju Grčke, u takozvanim državnim vodama. Pozvali su drugi brod, koji nas je odveo na grčki otok Symi. Ondje... Ispričavam se, zaboravio sam nešto važno. Kad nas je brod prvi put sustigao, čuli smo viku. Žena je vrištala, plakala. Pokušao sam preko gomile ljudi vidjeti zašto. Držala je dva dječaka i žalosno plakala. Pitali smo što se događa. Kad su s broda zapucali na nas, pogodili su dvojicu braće. Jedan je imao 16, drugi 13 godina. Majka ih je oplakivala. 

Vi ste bili nagomilani? Previše ljudi za brod na kojem ste bili? 

Da. Brod je bio pretrpan. Nisam se mogao micati. Ljudi su bili zbijeni. Nisam mogao vidjeti drugi kraj broda, samo brojne glave, i nimalo prostora. I nažalost, taj je metak pogodio ta dva mlada dječaka. Odvedeni smo na Symi, a njihova je majka žalovala cijelim putem. Sat vremena je plakala, krvi je bilo posvuda. Primijetio sam da na cipelama imam krvi. Kad smo stigli, policija nas je pritvorila. 

U Grčkoj? 

Da. Grabili su nas, i jednog po jednog vodili u policijsku postaju. Pomislio sam, u Europi smo, gdje su na snazi ljudska prava i međusobno poštivanje. Zašto se ovo događa? Među policajcima koji su nas vodili u postaju bila je i žena. Žene su blaže, osjetljivije, ljepše. Nasmiješio sam joj se i pozdravio. Odrješito me pitala pričam li engleski, što me prepalo. Zastao sam na tren, pa je ponovila pitanje. Rekao sam da pričam, i pitao mogu li kako pomoći. Policajka je rekla da idem s njima, zgrabila me za ovratnik i povukla. Na grčkom je drugima objasnila da pričam engleski i da ću pomoći u istrazi. Odveli su me u privatnu sobu, gdje me zapovjednik policije pitao tko je krijumčar. Odgovorio sam da ne znam. Stvarno nisam znao. Prvi sam ga put vidio po noći, a nakon toga je oko mene bilo puno ljudi, i nisam mu mogao vidjeti lice. Zaista nisam znao tko je. Pitali su me, izvedu li me van, hoću li ga moći prepoznati? Rekao sam možda, nakon čega smo izašli na 15 minuta. Moji sunarodnjaci, zajedno s onima iz drugih bliskoistočnih zemalja, upozorili su me da ću imati problema s njima otkrijem li policiji krijumčara, njihovog junaka. Morao sam biti oprezan i šutjeti. Nisam im mogao objasniti da ću svakako imati problema ne pomognem li policiji. Nije ih bilo briga. Policajac me potom odveo natrag u postaju, gdje sam mu spomenuo prijetnje svojih sunarodnjaka. Ni njega nije bilo briga, i zaprijetio mi je zatvorom ne odam li krijumčara. Vikao je, bilo me strah. Obećao sam da ću mu reći smiri li se. Opisao sam čovjeka plave kose i plavih očiju. Potrebno je bilo još dvoje ljudi za potvrdu krijumčareva identiteta. Ja nisam imao nikog, ali dvoje nasumično odabranih potvrdilo je moju izjavu, i svo troje smo pušteni. Mislio sam tada da će sve biti u redu. Stigao sam u Europu i, unatoč situaciji s policijom, nadao sam se susretljivosti. Preskočit ću neke detalje priče. Ukratko, u Grčkoj je sve jako skupo. Za čašu vode mora se izdvojiti više od deset eura. Spavali smo na ulicama, u kampovima uz plažu, bez ikakvih pokrivala. Uvjeravao sam se da sam snažan i da će uskoro sve biti bolje. Otišli smo zatim u Thessaloniki. U blizini granice s Makedonijom. Ondje smo se u velikim brojevima kretali prema granici. Spavali smo na tlu u željezničkoj postaji, čekajući odobrenje Makedonije. Grčka nas se rado rješavala, ali morali smo čekati da nas Makedonija odluči primiti. Čekali smo sve usljedeće noći, kada su nas prihvatili. Prelazili smo jedan po jedan. Svakog su pregledavali. Imali su velike metalne palice. Nisam tada znao ništa o balkanskim zemljama pojedinačno, ali u Europi sam očekivao dobre i darežljive ljude. 

Takvi obično i jesu u normalnim uvjetima. 

Da, to je ono što smo znali o Europljanima. Ne o stanovnicima pojedinih država, već generalno. Europljani brinu o drugim ljudima, o životinjama. Ljudskost drže iznad svega. Vjerovao sam u to, smiješio sam se svim policajcima, svim ženama. Htio sam pokazati da nismo neprijatelji, i da ih volimo. Meni nitko nije poželio dobro jutro, pitao me kako sam, ponudio mi čašu vode. Sve sam morao kupiti. 

Nitko vas nije tretirao kao ljudska bića? Igonirirali su vas, osim ako plaćate? 

Da. Prema životinjama su se bolje odnosili. 

U Makedoniji? 

Tako je. Hranili su pse, a uplakanom djetetu su se smijali. U Makedoniji smo čekali do 8 sati navečer. Pozvali su nam vlak jer nismo smjeli hodati naokolo. Vlakom smo išli od jedne do druge granice. Nisu htjeli da nas ljudi vide. Izgledali smo ružno. Cipele su nam bile oštećene, bili smo prljavi jer se nismo imali gdje oprati. Mislim da vlada nije htjela da nas itko vidi, i zato su pristali odvesti nas do granice. Kada je vlak stigao po nas, naredili su nam da krenemo prema njemu. Ljudi su krenuli. Policajci su najednom izvukli svoje metalne palice i počeli tući. Tukli su nasumično, djecu, žene, starce... Udarali su ih po glavama... 

Zašto? 

Ne znam. Možda su nas htjeli prestrašiti, iako ne znam zašto. Ako su htjeli da uđemo u vlak, trebali su samo zapovjediti. Većina nas obrazovana je, i razumijemo engleski. Mogli su nam reći da se zaustavimo i krenemo jedan po jedan, ali odlučili su nas tući. Bojao sam se udaraca, i pokušao sam se povući unatrag, ali svi su gurali prema naprijed. Neki su padali pod noge drugih. Tada se policija odlučila na zapovijed: jedan po jedan. Svi su sada bili prestrašeni, i nisu im vjerovali. Policajac je ponovio glasnije: jedan po jedan. Zgrabio je prvu prestrašenu osobu i ubacio ju unutra. Od cijeloga vlaka, mi smo dobili samo dva vagona. 

Dva obična putnička vagona? 

Da. Sjećam se putničkih sjedala i prolaza između njih. Vlak je bio jako dug, a mi smo imali dva vagona. Tisuću ljudi, dva vagona. Ljudi su spavali na policama iznad sjedala, posvuda. Spavali su u sjedećim položajima. Vidio sam ljude iz Indije, Afganistana, Irana, Iraka, Sirije... Svi zajedno. Ja sam spavao blizu WC-a. Vrata su bila otvorena. Bilo je jako opasno. S juga Makedonije otišli smo na sjever. Bilo je jako mračno kad smo stigli. Otvorili su vrata vlaka i potjerali nas van. Srećom, ondje je bio Crveni križ. Pomogli su nam sa svjetiljkama. Bez njih mogli smo stradati. Upozorili su nas da se klonimo obližnje policijske postaje. Mogao sam ju vidjeti, bila je daleko. Rečeno nam je da pratimo svjetla, i vodili su nas uz pomoć baklji. Tisuće ljudi hodalo je prema Srbiji. Nisam očekivao ovakvo iskustvo u Makedoniju. Bio sam šokiran i prestrašen. Tresao sam se od straha. Na jugu Srbije čekale su druge opasnosti. Prevare, krađe i ubojstva zbog krađe organa. Bubrezi, oči... Čuli smo priče, u Srbiji ne smiješ šetati sam. Ubit će te i ukrasti bubrege. Mnogo je ljudi izgubljeno u Srbiji. To je istina, ne mit ili glasina. Trupla su nađena u šumi. Hodajući jugom Srbije naišli smo na taksi. Vozač taksija ponudio nam je prijevoz do Beograda. Izgledao je simpatično, pa smo pristali. No, tražio je da platimo dvije tisuće eura. Obećao je da će nas zaista odvesti. Primio je mene i još četvero ljudi, ukupno pet... Svatko po dvije tisuće eura. To je deset tisuća eura. Krenuli smo, i vozili se 20, 25 kilometara. Taksi se tada naglo zaustavio, a vozač je počeo vikati da odemo. Zbunio sam se i prestrašio, a on je nastavio vikati. Izašli smo iz taksija i zatvorili vrata, nakon čega je odjurio. Izgubili smo novac. 

Otišao je s vašim novcem? 

Da. Nismo imali ni pristup internetu, Google Maps aplikaciji... Nismo znali gdje smo. Nismo smjeli zvati policiju, uhitili bi nas. Nikog nije bilo u blizini. Nadao sam se ipak nečemu, pa smo krenuli hodati. Stigli smo u jedan grad na jugu Srbije. Znao sam da smo na jugu jer smo se vozili samo dvadesetak kilometara, a po kartama znam da je Srbija velika. Ondje je bilo mnogo ljudi, među kojima još jedan vozač taksija. On nam je ponudio prijevoz do Beograda za tisuću eura po osobi. Vozač koji nas je prevario tražio je dvije tisuće, pa sam pomislio da je ovaj možda iskren. Bio sam nesiguran, ali i on je obećao da nemamo razloga za brigu. 

U tim uvjetima nema izbora. 

Da, to je poput kockanja. Nemaš izbora. Možeš hodati do Beograda i ne platiti ništa, možeš biti prevaren nakon dvadeset kilometara, ili možeš zaista naći prijevoz. Što ćeš nego kockati? Moraš riskirati. Svakako ćeš ostati bez tih dvije tisuće eura, jer ako dugo šetaš Srbijom, umrijet ćeš. 

Ili će te uhvatiti policija. 

Ili to. Policija nas neće poslati kući, nego strpati u zatvor. Grčka i Makedonija nisu nas prihvatile, kao ni Mađarska prema kojoj idemo. Zapeli smo u Srbiji. Zato smo se kretali u skupini, jer će nas policija tako teže napasti. Riskirao sam s vozačem taksija, koji se ispostavio kao iskren čovjek. Odveo nas je u Beograd i zahvalio sam mu. Po dolasku u Beograd prvo smo nešto popili i pojeli. Treći taksist pitao me želim li prijeći u Mađarsku, i rekao sam da da. Saznao sam da će me to koštati 1500 eura. Pristao sam, opet nesiguran. Kako bi me uvjerio, taksist mi je pokazao svoju putovnicu kao dokaz svojih brojnih odlazaka u Mađarsku. Očito je imao iskustva sa sigurnim krijumčarenjem izbjeglica preko granice. Prihvatio je nas četvero. Njegov nas je kolega trebao odvesti kombijem do granice, gdje ćemo čekati njega, jer on je taj koji će nas prevesti preko. Vjerovao sam mu, i dali smo mu novac. Krenuli smo na sjever. Kada smo stigli, rečeno nam je da čekamo taksista. Na željezničkoj stanici čekali smo 5 sati, nadajući se da će se taksist pojaviti. Ako se ne pojavi, nade više nema. Nisam nigdje vidio druge izbjeglice. Nalazili smo se u kršćanskom gradu. Posvuda su bili križevi, crkve... Mislio sam zatražiti pomoć u jednoj od crkava. Uto se pojavio čovjek iz moje države, Iraka. Čuo je kako pričam irački s prijateljem i prišao nam je. Pitao nas je tražimo li krijumčara. On ga je poznavao, i uvjerio nas da možemo biti sigurni da će nas odvesti u Austriju. Ja nisam htio ići u Austriju, već u Nizozemsku. U redu, rekao je, odvest će te u Nizozemsku i sve će biti u redu. Odveo nas je u staru kuću bez krova, gdje nismo smjeli paliti vatru. Bilo je jako hladno. Bila je zima. Studeni 2015. Smrzavao sam se. Svi koji smo pobjegli s Bliskog Istoka izgubili smo svoju odjeću putem. Spavali smo na tlu, i odjeću koja se prljala bacali u smeće. Dakle, bilo nam je jako hladno. Krijumčar je bio Egipćanin. Na našem nam je jeziku ispričao da u Srbiji živi već 13 godina, te da ćemo stići u Europu bez razloga za brigu. Trebali smo samo platiti. Nismo imali izbora. Bili smo kao hodajuće banke. Ja nisam siromašan, moja je obitelj bogata. Imamo novca, ali nismo sigurni u Iraku. Uz bombe, ratnu zonu, nedostatak ljudskih prava... Ubiti nekog u Iraku je čas posla. Vrlo je lako. Nema slobode, poštovanja prema ženama... Po pitanju ljudskih prava, Irak je jako loše mjesto. Platio sam svojih preostalih dvije tisuće eura krijumčaru. Ako me prevari, ostajem bez ičeg. Preklinjao sam Boga da uspije, i da me krijumčar ne prevari. Proveli smo noć u toj staroj kući. Nije bilo krova i padala je kiša. Uzeo sam plastičnu vreću za smeće i stavio ju na glavu kako se ne bih razbolio. Rano sljedeće jutro krijumčar je stigao, probudio nas i ukrcao u kombi. mobitel je bio malen, i odvozio nas je u grupama od 20 ljudi. U vožnji se nismo smjeli koristiti mobitelima. To je ljutilo krijumčara, koji je bio uvjeren da mobiteli mogu odati našu lokaciju. Mi nismo glupi. Znali smo da to nije moguće jer nemamo pristup internetu. Nemamo ni sim kartice. Mobiteli su nam služili samo za igrice. Karte smo već imali na svojim uređajima, i pratili smo kretanje bez internetske veze. Krijumčar je znao da imamo karte i ljutio se. Nije htio da ih gledamo. Možda nas je htio prevariti, odvesti u Rumunjsku ili Bugarsku... Bio je jako ljut. Imao je i pištolj. Mi se nismo imali čime obraniti. Poslušao sam ga, i molio se da sve bude u redu. Stigli smo do okupljališta, polja okruženog stablima. Na tom smo mjestu trebali čekati. (Ispričavam se.) Izašli smo iz vozila i potrčali prema polju, gdje smo legli na tlo. Sjećam se da je to bilo polje kukuruza, jer sam ga pokušao jesti. Bio sam gladan. Kukuruz je bio sirov, ali sam ga svejedno pojeo. Najednom se pojavio vrlo zastrašujuć čovjek strašnoga smijeha. Izašao je iz šume i rekao nam 'Pronašao sam vas!' Takva šala u tom trenutku nije smiješna, već zastrašujuća... Taj je čovjek mogao biti policajac, običan čovjek, bilo tko. Svi su nas se htjeli riješiti kao da smo bolest. 

I već ste neko vrijeme živjeli bez ikakvih ljudskih prava... 

Da. I dozvoljeno nas je ubiti. Tako su nam rekli. Dozvoljeno je jer ilegalno prelazimo granicu. Uzme li netko pištolj i ubije nas, neće mu se suditi. To je zastrašujuće. Morati tražiti milost... Nema potrebe da izričito molim i tražim da budem tretiran kao ljudsko biće. U mojim se očima vidi da molim. No, ljude nije briga, jer mi dolazimo iz stranih zemalja. Nije nam dozvoljeno biti u vašim zemljama. To je vaš posjed. Mi nismo ljudi, odnosno pripadamo drugome mjestu. Nećete mi otvoriti vrata svoje kuće, čak ni ako vas molim. Krijumčar nam je objasnio da nas nakon prelaska granice čekaju vozila. Neka od njih voze u Austriju, neka u Njemačku, Nizozemsku... Podijelio nas je u grupe. Imao sam razloge zbog kojih sam odabrao Nizozemsku. 

Zašto Nizozemska? Koji su to razlozi? 

Moja seksualna orijentacija. U Grčkoj sam priznao da sam homoseksualac, i nisu me prihvatili. Pokušao sam i u Makedoniji, gdje su me mrzili još i više. U Srbiji sam htio priznati, ali jedan me čovjek čuo kako pričam s prijateljem i pitao me jesam li gej. Sretan, rekao sam da jesam. Upozorio me da to ne govorim. Rekao je da je kršćanin i da mu to ne smeta. Ali, kažem li u Srbiji to naglas, ubit će me. Mislio sam da sada u Europi imamo nekakva prava, na što je odgovorio da još nismo zapravo u Europi. Još uvijek nismo imali prava. Čovjek mi je dao savjet, i naglasio da je on u redu s tim i da me poštuje. Zbog toga sam htio ići u Nizozemsku. Nakon tih iskustava, bilo mi je dosta. Očito svi imaju problem s homoseksualnošću osim Nizozemaca. Za nas je to raj, mjesto gdje nas svi prihvaćaju. 

Vjerojatno si već u Iraku razmišljao o Nizozemskoj kao mjestu slobode, mjestu gdje su različitosti prihvaćene. 

Upravo tako. Kod kuće nisam čuo za puno takvih mjesta osim San Francisca i Amsterdama. Jedino te na ta dva mjesta primaju i slave tvoju različitost. Vole te upravo onakvog kakav jesi. Kada sam krijumčaru rekao kamo želim ići, podijelio nas je u grupe. Grupa za Njemačku, Austriju, Nizozemsku... Skupina za Nizozemsku bila je mala. Većina se ljudi bojala da ih Nizozemska neće prihvatiti. Krijumčar nam je rekao da moramo sagnuti preći preko granice. Granica je bila otvoren prostor sa stablima jabuke. Jabuke su bile male i jako ukusne. Vidio sam šumu ispred sebe, za koju su nas upozorili da se tu nalazi granica s Mađarskom, i da nas tu lako mogu ubiti. Sjećam se da sam krijumčara pitao zašto je to tako. Odgovorio je da u zemljama koje sam dosad prošao nisam mogao tražiti azil, a u Mađarskoj ću moći. Oni to ne žele. Ovo su vrata Europe, i tu će te ubiti. 

Prije no što stigneš zatražiti azil. 

Tako je. Trebao sam stoga biti iznimno oprezan i shvatiti to ozbiljno. Krijumčar mi je rekao da je cijeli put dotada bio samo igra, a sada moram paziti. Izuli smo cipele... Mađarska je bila najagresivnija, jako strašna zemlja. Ako vas policija uhvati... Meni se to nije dogodilo, ali drugima jest. U AZC-u, skloništu u Nizozemskoj, okupljali smo se i pričali priče. Vidio sam ozlijeđene ljude. Jedan od njih imao je posjekotinu na nozi, šljivu na oku, slomljene kosti... Pitao sam ga što mu se dogodilo. Devedeset posto ozljeda zadobio je u Mađarskoj. Ne razumijem zašto je Mađarska u Europskoj uniji. Krenuo sam kroz šumu. (Ispričavam se.) Vidio sam vepra s dugačkim kljovama. Rekli su mi da su te životinje opasne, jedu meso i mogu napasti čovjeka. Išli smo sve dublje u šumu dok nismo ugledali nekakva vrata. Bila su zaključana. Krijumčar ih je otključao svojim ključem. Posumnjao sam da ipak surađuje s policijom, jer ta su se vrata teško otvarala. Ušli smo, i morali smo biti oprezni, jer nam je krijumčar rekao da je vani snajperist, na vrhu tornja. Bio je to lovački toranj, znate. Vidio sam snajperiste na tornju. Vidio sam takve tornjeve kasnije u Nizozemskoj, gdje su mi objasnili čemu služe. Lov na ptice, divljač... Morali smo hodati polako do drugog, visokoga zida. Pod zidom se nalazio tunel kroz koji smo morali proći. Preko sljedećega zida morali smo se penjati. Taj je zid imao bodljikave žice. 

Nažalost, upoznati smo s tim žicama. 

Da, vidio sam ih mnogo puta. Na kraju puta očekivali smo taksi, nekakvo vozilo koje će nas odvesti u Nizozemsku, Njemačku ili Austriju. Pojavio se kombi do kojega smo morali trčati. Bilo je jako teško disati unutra. Čuo sam da su ljudi umirali u tim kombijima. U Austriji je bilo mrtvih. Policija je otvorila vrata vozila i pronašla ih. Kada smo stigli u Nizozemsku, krijumčar je otvorio vrata i poslao nas u našu novu slobodu. To je kraj moga putovanja. 

Što se dogodilo kada ste stigli u Nizozemsku? Jesi li zatražio azil? Što se točno dogodilo? Kako si osigurao svoj status? 

Ne poznavajući Nizozemsku kao što ju sada poznajem, pretpostavio sam da se nalazim na jugu zemlje, u blizini grada Maastrichta. Otišao sam na policiju, koja me dotada jako plašila. Predstavio sam se kao jedan od izbjeglica, a policajac mi se nasmijao i rekao da zna. Zahvalio sam mu. Pozvao me da sjednem u auto. Pričao je prijateljski sa mnom, pitao me jesam li se zabavio i jesam li uzbuđen. Rekao sam da da. Još uvijek me bilo strah, ali on se uistinu samo zabavljao. Pričao je kako on nikada nije bio u Grčkoj i pitao me je li lijepo ondje. Odgovorio sam da je prekrasno. Rekao je da će možda odvesti ženu i djecu. Nakon toga odveo me u policijsku postaju. Nahranili su me, umio sam se i otuširao. Pojeo sam juhu i popio kavu, mlijeko, sok od naranče... Jedna mi je žena darovala odjeću, pitajući me pritom što mi se od odjeće sviđa. Dali su mi novac i karte za vlak, i uputili me na sjever Nizozemske. Izrazio sam zabrinutost jer nisam pričao njihov jezik. Baterija mobitela bila mi je prazna. Gospođa mi je rekla da ne brinem. Dala mi je kartu s označenim mjestima gdje moram ići. Morao sam samo pitati konduktera kada trebam sići s vlaka. Dala mi je kartu za vlak koja se u cijeloj Nizozemskoj može koristiti cijeli dan, za autobus, tramvaj, sva prijevozna sredstva. Toga nema u mojoj rodnoj zemlji, tako da sam se zabunio. Nakon prvog vlaka bacio sam kartu. Krenuo sam na sljedeći vlak, na kojem me kondukterka na nizozemskom jeziku zatražila kartu. Rekao sam joj da ne pričam nizozemski, pa mi je ponovila pitanje na engleskom. Nasmijala se kad sam joj rekao da sam bacio svoju kartu. Pitala me gdje želim ići. Rekao sam da idem u Ter Apel. Na karti mi je pokazala gdje se grad nalazi i objasnila gdje presjedam i hvatam autobus za Ter Apel. Nisam bio u potpunosti siguran da ću se snaći. Kada smo stigli u grad Emmen gdje sam se trebao ukrcati na autobus, od svoje je kolegice zatražila da mi pomogne. Ona mi je nasmijana pomogla. Objasnila je i vozaču autobusa da mi je potrebna pomoć. 

Napokon si naišao na malo ljudskosti. 

Da. I stigao sam u Ter Apel. Ondje su ljudi bili jako dragi. Bio sam zadovoljan svojim odabirom. 

Jako mi je drago što su se tvoja očekivanja ostvarila. Zaista mi je drago. Prošle su skoro tri godine. Kakav je tvoj trenutačan status u Nizozemskoj? 

Čekam da prođe pet godina. 

Pet godina? Kakav je tvoj status sada? 

Nakon pet godina mogu se prijaviti za nizozemsko državljanstvo. Moram čekati još dvije godine. No, nije mi uopće važno. Već me tretiraju kao Nizozemca, bez obzira što to nisam službeno. Mogu putovati kao Nizozemac. 

Tako si stigao i kod nas u Split. 

Da. Pitao sam svoje kolege što moram učiniti ako mi se nešto ovdje dogodi. Rekli su mi da se mogu obratiti nizozemskoj ambasadi i da će me oni zaštititi. Nisam mogao vjerovati, ali objasnili su mi da sam ja praktički Nizozemac. Nemam nizozemsku putovnicu, ali to nema veze. Plaćam porez, živim među njima... Ja sam Nizozemac. Samo mi nedostaje putovnica. 

Zaposlen sii? Gdje? 

U modnoj industriji. Po struci sam računalni inženjer, ali odlučio sam se okušati u nečemu što volim. Kombiniram grafički dizajn i modu. Kada sam se prijavio za posao, moji su sadašnji kolege bili oduševljeni. Vidjeli su da se trudim pričati njihov jezik i nikada se nisu smijali mome izgovoru. Trudili su se ispraviti me kada bih pogriješio. 

Izvrsno. Već imaš dobar posao. A kuću? 

Imam i lijepu kuću. Nizozemci inače moraju čekati više od 15 godina kako bi dobili vlastitu kuću. Izbjeglice čekaju samo šest mjeseci. To je vrlo darežljivo. Možeš li zamisliti da čekaš kuću 15 godina, a ja ju samo dobijem? Vrlo darežljivo. 

Jako sam sretna što je na kraju sve dobro završilo. Sretna sam što si na sigurnom i što je sve u redu. 

Hvala ti što si me pozvala ovdje. Upoznao sam predivne ljude, poput tebe i tvojih prijatelja. Volim ih sve. Zaista sam zahvalan što ste mi omogućili da posjetim ovu predivnu zemlju.  

I opet ćeš nam doći. 

Nadam se.


Intervju je realiziran u sklopu projekta "Održivost humanističkih vrijednosti i demokratskih načela je održivost Europske unije" financirana uz podršku Europske unije kroz program "Europa za građane". Sadržaj intervjua isključiva je odgovornost Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS.


Javne politike prema migracijama u zemljama na Balkanskoj ruti

01. svibnja, 2019 / Televizijske emisije

Javne politike prema migracijama u zemljama na Balkanskoj ruti

Munir Podumljak iz udruge Partnerstvo za društveni razvoj - Zagreb predstavlja studiju o promjenama u javnim politikama prema migracijama u zemljama na „Balkanskoj ruti“ te utjecaju tih promjena na opće društvene vrijednosti.

CENZURA PLUS je neprofitna organizacija civilnog društva iz Splita, koja metodama neovisne televizijske produkcije, van institucionalnog obrazovanja i javnog zagovaranja promiče ljudska prava, slobodu medija i radi na razvoju civilnog društva

Pravobranitelj/ica

Partneri i suradnici

PSD Sil BCSDN
 

Donatori

Eu razvoja ljudskih potencijala Ministarstvo kulture Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva Norveški fond Ured za udruge Europe for citizens Strukturni i investicijski fondovi AEM Ministarstvo socijalne politike i mladih
 

Projekti “Socijalne usluge – nove mogućnosti za zapošljavanje”, “Volontiranjem prema društveno i ekonomski snažnijim zajednicama“, “Aktivnim građanstvom prema razvoju i boljoj kvaliteti života u lokalnim zajednicama južne Hrvatske“, “Društveno (socijalno) poduzetništvo – korak prema boljoj socijalnoj uključenosti”, “Odgovorna i proaktivna zajednica – garancija socijalne uključenosti i bolje kvalitete života svojih građana” sufinancirani su od strane Europske unije. Projekti su također sufinancirani od strane Ureda za udruge Vlade RH, Ministarstva kulture, Ministarstva socijalne politike i mladih, te Agencije za elektroničke medije. Projekt „Unapređenje ljudskih prava u lokalnim zajednicama“ financiran je kroz Financijski mehanizme europskog gospodarskog prostora (EGP) i Norveški financijski mehanizam 2009.-2014.